Kao zadivljujući prikaz političke evolucije, parlament je preseljen u šumu. Kako se to dogodilo, nevjerojatna je priča o majmuniranju.
Dok je cijela planeta polako gubila svoje zelene površine, u jednoj maloj zemlji, tamo negdje blizu mora zelenila je bilo sve više. Gotovo cijela zemlja postala je jedna velika šuma. Drveće je nicalo jedno za drugim pa se povećao i broj majmuna.
Njihovi elokventni govori većinom se vrte oko tarifa za banane, očuvanja drveća i, naravno, obaveznih dnevnih tretmana istrebljivanja buha, parazita i ne daj bože krpelja.
Rasprava o “swing politici” vrti se naprijed-natrag, dok oporba uporno optužuje vladajuće za gomilanje banana.
Dok nacija s nevjericom promatra, čini se da su majmuni svladali umjetnost političke drame, dokazujući da u velikom političkom kazalištu uvijek ima mjesta za majmune i malo majmuniranja.
Nitko ne zna kako su majmuni okupirali sabor. Dogodilo se to neprimjetno, malo po malo. Nezainteresirani ljudi shvatili su to prekasno.
Ulice su bile pune ljudi koji bezglavo jurcaju. Nitko nije znao kuda žuri, ali neki nemir u grudima, neko nelagodno mreškanje, bilo je neizdrživo. Za dva dana su izbori. Zrak je bio zagađen euforijom novih izbora. „Izbori… promjena“, neizgovoreni šapat kao da je dolazio sa svih strana. Danas se mogu čuti završni govori kandidata. U toj nemilosrdnoj utrci vode Babun i Čimpanza.
Gorila je izgubio utrku odmah na početku kada je uvaženog zastupnika Makakija, koji se borio za sada već drugi mandat, za vrijeme njegovog govora, bacio s podija, prije toga mu naguravši mikrofon kroz grlo. Vrh mikrofona ugledao je svjetlost dana na drugoj strani. Kasnije se pravdao da je htio podesiti mikrofon uvaženom gospodinu iz stranke „Sivi“ čiji je izborni slogan: „Ništa u životu nije crno bijelo“. „Znate, mikrofon je mali, ja nespretan, imam velike šake i stvari su brzo izmakle kontroli. Mikrofon mi je ispao iz ruke i pao ravno u čvalje cijenjenom oponentu Makakiju“ (bio je jako ponosan na svoj volk-abular). Pokušao sam ga izvući, no ta mala spravica, odbijala je poslušnost i nekako izašla na drugi kraj, skupa s mojom šakom“. Nije mu bilo jasno kako nitko iz okupljene gomile nije shvatio njegovu dobru namjeru pa je netko pozvao specijalce. Na kraju je završio u kavezu na prisilnom smirivanju strasti. Za njega je izborna utrka završila, gotovo prije nego li je počela, a Makaki je svoju završio u stacionaru veterinarske ambulante pod budnim okom doktorice Crvenguzić.
Predizborna kampanja bila je pravi cirkus i ljudi su se odlično zabavljali. Nije ih bilo briga tko će voditi državu sve dok je kruha i igara. No kruha je bilo sve manje. To nije bilo važno jer banane su bile dostupne na svakom koraku, a zabava zajamčena gdje god se okreneš. Naročito od kad su majmuni preuzeli vlast. Nitko više ne pamti kada i kako se to dogodilo, ali se svi sjećaju okrutnog batinanja gorila. Svi koji su bili protiv majmuna prebijeni su, a nakon toga je cijeli ljudski rod zapao u tešku apatiju. To je uzrokovalo slabu proizvodnju banana, pa su majmuni morali iznaći rješenje. Upotrijebili su svoj prirodni talent. Trebali su samo biti ono što jesu. Nije trebalo dugo da ljudi majmuniranje prihvate kao normalno ponašanje pa su se i sami počeli majmunirati.
Posebno zanimljive bile su sjednice parlamenta. Većinom ih otvara glavni majmun, majmun svih majmuna. Visok, trbušast, uspravnog držanja, kakav i treba biti jedan Mandril. Uvijek je bio obučen u košulju raskopčanu na prva dva gumba s nečim što je podsjećalo na kravatu, prije zapetljanom, nego svezanom oko vrata i sako čiji su rukavi obavezno bili predugački i prljavi na vrhovima. Kada nije dolazio na sjednice parlamenta mogao se opustiti i hodati kako majmunu priliči, na sve četiri. Tako rukavi nisu mogli ostati čisti, a odijelo nije oprano od kada ga je prvi put stavio na sebe. Kako bi kod drugih majmuna ostavio dojam važnosti nosio je naočale. Prevelike, bez stakala i s pozlaćenim okvirom. Ljudima je bio smiješan, ali njih se već odavno ništa ne pita. Osim dojma važnosti majmun svih majmuna je morao biti uvjerljiv i pametan. Dok je govorio šarao je pogledom po publici, bečio oči, dizao obrve što je više mogao i gestikulirao rukama. To je bio provjereni recept.
Imao je gestikulacije za svaku prigodu.
Kada se hvalio uspjesima vlade, zapravo svojim uspjesima, ipak je on vodio tu vladu, govorio je samouvjereno i nitko mu nije postavljao pitanja. Majmuni su većinom bili zauzeti majmuniranjem i zanovijetanjem ljudima u vijećnici.
Tako je jedan marmoset, inače ministar reda i mira, ukrao gablec Miri, što je kod ovoga izazvalo veliki revolt jer je gablec kupio u saborskoj kantini. Sada se Miro mora ponovno spustiti u kantinu kako bi stigao prije novog poskupljenja. No tješio se da je mogao proći još gore da je kupio gablec u trgovini na uglu nedaleko vijećnice. Tamo bi morao biti jako brz jer kada je prošli puta bio tako ne promišljen, od trenutka kada je ušao u trgovinu pa dok je stigao do blagajne, njegova omiljena salama poskupjela je dva puta. Ne samo da nije bio brz kao nekada, dok je bio puno mlađi i 9 kila lakši, nego je prije kupovine salame usput stao da kupi pecivo prije nego poskupi, a limenku piva doslovno je oteo iz ruke tipu, koji se baš spremao po drugi puta toga dana nalijepiti novu cijenu. Ostali zastupnici koji su predstavljali ljudski rod (sva trojica), imali su sličnih problema pa ili nisu bili u vijećnici ili su se obračunavali s kolegama iz redova većine i nisu uspjeli čuti uvjerljiv govor glavnog majmuna.
„Od kada smo preuzeli vlast proizveli smo više banana nego ikada do sada, a proizvodnja manga porasla je za 23.47 %, što je ukupno 59,23 % više u proizvodnji banana i 43,72 % više u proizvodnji manga nego prije 10 godina, kada su ljudi vodili ovu državu. Stremimo da do kraja slijedeće godine taj postotak bude znatno veći.“ Govorio je ispod glasa smirenim tonom, pojačavajući dojam šakama sklopljenim ispred sebe s razdvojenim dlanovima i spojenim vrhovima prstiju, uperenim kao strijela prema publici.
Povišeni ton i žustrija gestikulacija razvlačenja harmonike i upiranje prstom iz kojeg sijevaju munje uz smršteni pogled pratili su njegovo odgovaranje na upit novinara jednog popularnog dnevnika o slobodi tiska.
Potpuno drugačije lice pokazao je kada je branio svoju ministricu Titi. Isti dan kada ju je Mandril, glavni majmun, postavio na mjesto ministrice, bacila je sve papire koje je našla u svom uredu. One na stolu i u ladicama. Još nije dobro naučila čitati i sve te žvrljotine ništa joj nisu značile. No unatoč svojoj polupismenosti bila je sposobna majmunica pa je završila Visoku školu za brojanje predmeta i osnovne izračune. Njezina sposobnost i snalažljivost nije promakla glavnom majmunu koji je trebao takve u svojim redovima. O njoj je uvijek govorio u superlativima. Sposobnoj ministrici nisu trebali nikakvi glupi ugovori, bezvezne gomile papira. Jednostavno sjedneš s čovjekom ili majmunom i dogovoriš posao. Ako nešto zapne, uvijek možeš računati na pomoć gazde Mandrila.
Unatoč uspješno završenoj školi, kod zadnjeg dogovora za nekakvu meku robu koju isključivo koriste ljudi, malo se zabrojala. Pa što!? Svi griješe, zašto ne bi i ona. Uostalom ovo joj je prva greška. Doduše i prvi posao koji je sklopila, ali to sad nije tema. Kada je shvatila da je iz državnog proračuna morala platiti 10 milijuna banana više nego što je trebalo, morala je to nekako riješiti. Sposobna i domišljata kakva je, da ne propadnu sve te banane, nešto je zadržala za sebe a nešto dala Mandrilu. Ipak je on uvijek bio pri ruci, ako zatreba.
Kako bi uspješno obranio svoju ministricu, zapravo obranio neobranjivo primijenio je svu svoju vještinu komunikacije: uz povišeni ton koji prelazi u urlikanje s pjenom na ustima, dodao je izbečivanje očiju, prekomjerno dizanje obrva, te gestikulaciju rukama kao da se istovremeno utapa i tjera dosadne muhe oko sebe pa povremeno zasvira na harmonici.
Kada bi Mandril govorio, svi su bili kao hipnotizirani. Uopće nije važno što niti kako govori. Majmunima je bio uvjerljiv, a ono malo ljudi u parlamentu ionako je u manjini i njihovo mišljenje nije važno. Čak i kada bi se pobunili protiv nekog besmislenog zakona ili afere i iznijeli svoje mišljenje brzo bi bili ušutkani.
Tako je na primjer Božo, cijenjeni zastupnik manjina postavio pitanje o posljednjoj aferi koja je tresla državu: „Ceste, pruge pa i rijeke sve je teže prijeći. Pješački prijelazi, pothodnici i mostovi postali su prava rijetkost. Zamijenili su ih visoki stupovi s užadima i izbočinama koje jedino majmuni znaju koristiti. Ljudi se tu teško snalaze. Crne kronike dnevnih novina punile su novosti o ljudima koji su poginuli ili su se utopili padajući sa stupova ili drveća.“
Ministar prometa i infrastrukture za penjanje, Orangutan, smirenim tonom, koristeći stručnu terminologiju, objasnio je Boži da su mostovi i pothodnici ekonomski i ekološko neprihvatljivo rješenje.
Boži je na to već lagano zatitralo lijevo oko, koje mu se još nije sasvim oporavilo od zadnje sjednice Sabora i prijateljske rasprave s kolegom zastupnikom Čimpanzom.
Da bi bolje razjasnio problem, nadovezao se ministar za ekologiji drveće i lijane, gospodin Macaklin: „Cijenjeni zastupniče Božo. Ne mogu vjerovati da se pored očigledno jednostavnog i nadasve ekološkog rješenja želite razbacivati novcima poreznih obveznika (po hodnicima Parlamenta zastupnici ih posprdno zovu „bezveznici“). Pa znate li vi koliko betona i željeza treba ulupati u te vaše mostove i pothodnike. Stupovi i par užadi puno su jednostavnije i jeftinije rješenje, a kada pored toga još posadimo i drveće…“ ostavio je Macaklin rečenicu nedovršenom, kako bi svi sami mogli dokučiti genijalnost njegove ideje.
Božo je sada već bio na rubu. Očekivao je podršku kolega iz oporbe, ali oni su bili zauzeti timarenjem i trijebljenjem buha iz krzna kolega koji su sjedili u blizini. Još više razdražen tom izdajom počeo je govoriti sve glasnije. Predsjedavajući Gibon, dao mu je opomenu i značajno pogledao prema redarima na ulazu u vijećnicu. Dvojica Gorila zastrašujućeg izgleda ležerno su prebacili težinu s jedne noge na drugu skrenuvši pogled s predsjedavajućeg na Božu. Prkosan po prirodi Božo je još glasnije govorio. Predsjedavajući je dva puta udario drvenim čekićem kako bi upozorio Božu. No to mu se svidjelo pa je nastavio udarati sve jače, dok drška nije pukla.
Nastalo je komešanje u sabornici. Majmuni su već zaboravili o čemu se raspravlja i počela je cika i smijeh. Jedan po jedan , počeli su se penjati po stolovima, njihati gore dolje na svojim dlakavim nogama i upirati prstom u Gibona. Usred te ludnice, jedan majmun zgrabi mikrofon i počne urlikati. Samo da bi ga prekinuo, dolazi drugi majmun koji misli da se radi o natjecanju u duetu i pokušava ga nadglasati.
Potpuni raspad sistema spriječio je jedan od Gorila s ulaza gromoglasnim krikom i snažnim lupanjem u prsa. U sekundi svi su bili na svojim mjestima a riječ je preuzeo ministar gospodarstva visoki, mršavi proboski majmun, loptaste glave i pomalo ukočenog pogleda.
„Slušajte cijenjeni zastupniče Božo. Ti vaši podhobnici i mostobi, to je bacanje novaca kao i kojekakve sprave i spravice koje koristite za prijeći cestu. Kako se ono zovu… ma…. Senfamori… jel tako.“ Izvali Probon gledajući u predsjedavajućeg Gibona. Boži je tlak već bio na milion. „Koji majmun!“ – prostruji mu kroz glavu. „Semafori“ – ispravi ga. „Semafori“ – ponovi još jednom, ovaj puta mrvicu glasnije.
„E, pa to sam i reko. Ti vaši s… ma to što ste rekli. Evo na primjer ja. Stojim ja tako ispred jednog sem… te vaše ljudske izmišljotine, stojim i stojim. Auti prolaze i prolaze. Niko ne staje. Samo jure. Pa kako ću preko, sto mu stjenica koje krv piju. Čeko sam tako duuugo, duuugo. Sve dok napokon nije naišao neki čovjek, banane mu se osladile, pritisno nešto i skoro odma stali auti. Ja brzo preko dok se može. Čeko bi ko zna kolko da nije čovjek naišo.“ Sve rečenice iz Probonovih usta bile su na rubu razumljivosti. Posljednja rečenica zvučala je kao da je rekao: Čko biko znaklko dnje čoek nšo. On se pravdao da je to zbog njegovog nosa koji mu je mlohavo visio između očiju. Nosa koji je izgledao kao, da prostite, polu-trula, smežurana banana s vrhom prema dolje. No činjenica je da je bio neuk. Neuk i ambiciozan… jedna od najgorih kombinacija, makar i za majmuna.
„A da smo zasadili drvored s jedne i druge strane ceste lijepo se, ko majmun, popneš na drvo i hop, već si na drugoj strani.“
Božo je samo okrenuo očima i očajan sjeo na svoje mjesto. Ništa nije mogao učiniti, bio je zaista u manjini. Jedan od 4 čovjeka u parlamentu. Ostala 3 bili članovi oporbenih stranaka, no oni su uredno dobivali sanduke i sanduke najfinijih banana za suradnju s majmunskom većinom. Nisu mogli pojesti sve te banane , ali su imali dovoljno za podmićivanje i trgovinu s ostalim majmunima iz parlamenta.
Predsjedavajući je udario ostatkom drvnog čekića kako bi zaključio da se primjedba uvaženog zastupnika manjina ne prihvaća.
„Umjesto ovih BANALNOSTI“, zastao je na 2 sekunde uz hihot, kratko digao pogled da vidi je li itko shvatio njegov genijalni smisao za humor i nastavio. „Prelazimo na važnije teme!“
„Prijedlog uvaženog zastupnika Babuna da Parlament promijeni naziv u Majmunjak.
Obrazloženje: „Parlament je naziv koji su izabrali ljudi i bezveze je. Oni su ionako u manjini. „
Majmuni su uz ciku i vrisku odobravali ovaj prijedlog. To su potvrdili skakanjem po cijelom Parlamentu, sada Majmunjaku, a neki od zastupnika napravili su krug njišući se od lustera do lustera i natrag do svoga mjesta“
Predsjedavajući je samo klimnuo glavom, zadovoljno udario ostatkom čekića i svečano-službenim tonom rekao:“ Usvaja se!“
„Nadalje“- nastavio je u svečano-službenom tonu.
„Pošto smo ovo usvojili, umjesto sjednice parlamenta ubuduće ćemo imati: Majmuniranje.“
Cika, vika i urlikanje postali su još glasniji. Predsjedavajući je morao udarati čekićem dok ga ruka nije zaboljela, kako bi se svi zastupnici i vratili na svoja mjesta i utihnuli.
„Usvaja se!“
„I zadnji prijedlog ovog majmuniranja: na svakom majmuniranju, na stolovima će morati biti po jedan bunt banana u razmaku od jedne ruke makakija. Bunt mora imati najmanje pet banana, kako bi se članovi Majmunjaka mogli okrijepiti dok traje naporno majmuniranje. Jedino kod ljudi će biti po jedna banana. Oni bananu ne znaju niti pravilno oguliti. Nikad neće naučiti da se banana drži za stabljiku i guli od vrha.“ Uputio je prijekorni pogled prema Boži i onoj trojici dva reda iznad njega.
Svi zastupnici, osim Bože, digli su ruke, neki i obje. Ovo je bio najbolji prijedlog od kada su majmuni osvojili parlament.
Božo očajan u svojoj nemoći, odluči ispričati vic, ne bi li uvrijedio majmune. „Znate li zašto je majmun ušao u politiku? Zato što može skakati iz stranke u stranku!“ Predsjedavajući ga je tupo gledao. „A znate li zašto je majmun ušao u parlament? – nastavi. „Da može skakati s teme na temu. Nitko ga ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep!“ Predsjedavajući je bijesno udarao šakom o stol. Dosadilo mu je koristiti ostatke čekića za održavanje reda u Majmunjaku. „Oduzimam vam pravo da govorite! Zašto bi itko uhvatio majmuna za glavu ili rep!? Širite govor mržnje! Vi ljudi ste falšisti! Ovo Vam je druga opomena! Izvolite napustiti Majmunjak!“
Nije završio rečenicu, a jedan od gorila već je čvrsto držao Božu ispod ruke i dobacio ga drugom gorili na ulaznim vratima. Ovaj je uhvatio Božu jednom rukom, drugom elegantno u maniri otmjenog batlera, otvorio vrata i produžio Božinu putanju s druge strane vrata. Vrata je zatvorio jednako elegantno kako ih je i otvorio. Pogledao je prema drugom gorili. Klimnuli su glavama jedan drugome, samozadovoljno zbog dobro obavljenog zadatka.
Ostali majmuni, pardon, zastupnici, slijedili su primjer predsjedavajućeg i udarali šakama po pultovima ispred sebe misleći da su dio nekog bubnjarskog orkestra. Što je više predsjedavajući pokušavao uvesti red i udarao prvo jednom, a zatim s obje šake, drugi zastupnici su ga više oponašali misleći da i oni trebaju tako. U početku su svi slijedili isti ritam, ali nakon minute svatko je imao svoj. Udarali su sve snažnije s obje ruke. Udarci su bili popraćeni urlicima. Koncert se nastavio sve dok se pultovi nisu raspali. U zanosu majmuniranja zastupnici su počeli skakati po lusterima. S lustera na luster i na sve na što su mogli skočiti i zanjihati se dalje. U svega 20-tak minuta, razorili su parlament.
Nema dileme slijedeće majmuniranje, kako to i priliči, održat će se u šumi. Tamo zastupnici mogu slobodno skakati s grane na granu ili pak s teme na temu, urlikati do mile volje ili udarati šakama, a da naprave vrlo malu, gotovo nikakvu štetu za državu.
HR 
EN