Samurai

Tea and samurai. The first encounter of the famous samurai Miyamoto Musashi with tea.

Miyamoto Musashi-biografija; Eiji Joshikawa-knjiga 4. – Vjetar

Ona se skloni od vatre i dođe do njih s čajnikom i ostalim potrepštinama. Vidjelo se da je vrsni poznavatelj čajne ceremonije. Njezini pokreti bili su elegantni i prirodni, a njezine ruke izgledale su otmjeno dok su se služile priborom za tea. Čak i u sedamdesetoj godini u njoj je bilo neke ljepote i gracioznosti. Musashi ispod oka pogleda Koecua i vidje kako se pravilno sjedi pri ceremoniji. Kolačići posluženi uz čaj bili su obični biskvit-Jodo manđu (1). Lijepo su izgledali postavljeni preko širokog zelenog lista postavljenog na pladnju.  Musashi je znao da postoje posebna pravila koja treba poštivati prilikom čajne ceremonije, kao što postoje i pravila za rukovanje mačem pa se divio s kakvim je majstorstvom to činila Mjoshu. Gledajući je očima mačevaoca pomisli: „Ona ovo radi savršeno. Ne možeš joj naći niti jednu slabu točku, nijednu stranu nebranjenu. To je Put, to je suština umjetnosti. Čovjek mora biti savršen u onome što radi i može postati savršen i u najmanjim sitnicama.“ Osjetio je to i u okusu čaja koji je pripremila. Skrene tako pogled na posudicu u kojoj mu je poslužen tea i shvati da je to prvi put da mu netko služi čaj na takav način te ne zna što bi slijedeće trebalo učiniti. Posudica ga iznenadi jer je izgledala kao da ju je izradilo neko dijete koje se igralo blatom, pa je to palo u peć i ispeklo se. Ali, usprkos tom utisku, boja praha zelenog čaja na dnu te posude je izgledala veličanstvenije nego boja plavog, vedrog neba. Musaši bespomoćno pogleda Koecua koji je već jeo kolač koji mu je majka poslužila i držao posudu za čaj tako lako i naučeno s obje ruke, kao što se u hladnim noćima uhvati neka topla stvar ugrijana pored vatre. On popi čaj u tri gutljaja i spusti posudu.

                „Ovo mi je prvi put da pijem tea na ovakav način. Ja sam obična neznalica iz provincije, pa vas molim da me poučite, jer stvarno ne znam kako da se sa svim ovim snađem.“

                „Ne brini o tome, molim te“, nasmija se gotovo postiđena starica. Ona je osjećala sram jer se netko pred njom osjeća neugodno. „Nema ništa u načinu na koji se tea pije što bi trebalo biti specijalno. Ako si ti iz provincije, onda ga pij onako kako to rade tamo. To je sve.“ „Je li to stvarno u redu?“

                „Naravno, maniri nisu skup pravila. Oni dolaze iz srca. Isto je kao i s mačevanjem, zar ne?“

„Da, na neki način.“

„Ako jedno instinktivno shvatiš koji je pravi način da se pije tea, to će biti način za učenje. Ali ako počneš brinuti o tome kako držiš šalicu već sada, uopće nećeš uživati u čaju, a to je ipak osnovno.“

„Dobro“, reče Musaši nesvjesno se klanjajući starici.

„Eto na što si me naveo! Da govorim o mačevanju, a pojma nemam o tome!“ Smijala se kao dijete pokrivajući usta rukom.

„Dobro, sad ću popiti tea“, reče Musashi koji je već povratio samopouzdanje. Noge su mu se umorile od sjedenja na formalan način, pa on jednostavno prekriži noge ispred sebe, onako kako je uvijek navikao sjediti. On isprazni posudu s čajem u jednom gutljaju i spusti je da mu sipaju ponovno. Čaj je bio gorak. On shvati da, čak i ako se bude silno želio lijepo ponašati, neće moći popiti još jednu šalicu.

„Hoćeš li još malo čaja?“

„Ne hvala, ovo je bilo dovoljno.“

Što li je ovaj narod nalazio lijepo u toj gorkoj, zelenoj tekućini? Kako mogu govoriti o „jednostavnoj čistoći“ njegova mirisa kad on u njemu nije nalazio ništa. Nije znao da li prezirati svoga domaćina ili mu se diviti. U svakom slučaju, ništa nije razumio. Možda bi ipak bilo bolje diviti se jer je čajna ceremonija i sve što ide uz nju postalo osnovna točka čitave jedne estetike života. Da nije tako, veliki ljudi, kao Hidejoshi(2) i Iejasu(3), ne bi toliko uživali u njima.

                Tojotomi Hidejoshi je bio seljačkog porijekla, još nižeg nego sam Musaši i uspio je shvatiti ljepotu ceremonije čaja i sam postao umjetnik u njoj. To ipak znači da nije stvar u tome da ceremonija služenja i ukus čaja ne valjaju. Musaši jednostavno nije svog sebe unio u želju da je shvati.

  1. Jodo manđu-kolačić od rižinog brašna
  2. Tojotomi Hidejoshi – japanski vojskovođa i državnik
  3. Tokugava Iejasu – japanski vojskovođa i državnik, prvi šogun

I Jagju Sekishjusai, sjeti se on, i Takuan su također posvetili veliki dio vremena ceremoniji čaja. Gledajući u šalicu, on se iznenada sjeti bijelog božurovog cvijeta iz vrta starog Jagjua i emocija koje je presjek na njezinoj stabljici izazvao u njemu. Odjednom shvati da je i ta jednostavna, pomalo ružna šalica, imala nešto od svega toga.

On je uze u ruku i postavi na koljeno. Oči su mu svjetlile dok ju je promatrao. Osjeti zadovoljstvo koje do sada nije osjetio kada su u pitanju bile obične stvari. Gledajući dno i unutrašnjost posude on shvati da su linije, koje su tu ostale dok ju je netko pravio, slične liniji presjeka na božurovoj stabljici. U njima je bio isti duh.

Jedva je disao. Nije znao zašto, ali je na njega utjecala snaga čovjeka koji je tu posudu napravio. Taj osjećaj mu je došao postepeno, jer je on bio vrlo malo podložan brzim utjecajima od drugih ljudi. Trljao je prstima posudu pokušavajući uspostaviti što čvršći kontakt s njom.

„Koecu“, reče on, „ne znam puno o keramici, možda isto onoliko koliko o čajnoj ceremoniji , ali mi se čini da je ovu posudu izradio vrhunski majstor.“

„Po čemu to zaključuješ?“ upita ga umjetnik, a oči mu se malo raširiše.

„Ne znam kako to objasniti, ali tako osjećam“, reče Musashi. „Objasni mi točno što osjećaš“, zamoli ga Koecu.

„U njezinom obliku postoji nešto što je iznad ljudskih moći. Nešto nadljudsko što niti meni ne da da se dobro izrazim“, reče Musashi nakon što je dobro promislio.

„Što misliš o presjeku?“ „Savršen je“, reče Musashi bez da je imao pojma zašto ga toliko ispituje.

„Je li to sve?“

„Ne, ne …nisam dobro rekao. Puno je složenije nego što se mogu izraziti. Ima nešto veliko i odvažno u čovjeku koji je to radio. Taj čovjek je jednako precizan i smion kao i mač iz Sagamija. Ali u njemu ima i ljepote. Ova posuda je jednostavna i jednostavno ima ljepotu, ali ne na uobraženi način, ne ljepota koja se uklanja iz svijeta već ljepotu koja živi s ljudima.“

„Hmmm.“

„Vjerujem da taj čovjek ima nešto posebno u sudbini. Sigurno je jako poznat. Reci mi njegovo ime.“

Koecu se od srca nasmija.

„Njegovo ime je Koecu. Nisam mogao zamisliti da će ti se toliko svidjeti. Napravio sam je iz čiste zabave.“

I starica se smijala zajedno sa sinom i Musashi se zabrinuo da je ispao smiješan. Brinulo ga je to što nije znao što misle ovi ljudi koji su mu istovremeno bili simpatični i pomalo ga plašili.

Musashi nije znao da je upravo sad bio na jednom od težih ispita. Iznenadio se kada je čuo da Koecu izrađuje keramičke posude za vlastitu uporabu. Ono što ga je najviše impresioniralo bila je ta jednostavnost umjetnika i njegova duboka ljudskost.

Začudio se također samom sebi što odmah nije mogao ocijeniti da je Koecu napravio posudu. Navikao je ljude cijeniti na način kako se to radi u borbi mačevima, pa zaključi da je njegov mač u ovom dvoboju bio suviše kratak. Ponovno ga je, jedna čovjek kojeg je praktički podcijenio, pobijedio bez imalo truda. Iako je onako spektakularno pobijedio najslavnijeg mačevaoca u Kyotu, sad je izgubio i bio kao posramljeni dječak.

„Ti izgleda i sam voliš keramiku“, primjeti Koecu. „Imaš oko za te stvari

„Nisam baš siguran“, reče Musashi češkajući se zbunjeno po glavi. Samo sam pokušao reći ono što mislim. Oprosti ako sam rekao nešto glupo.“

              “Znaš što, da bi se napravila šalica za čaj nije dovoljan samo talent. Potrebne su i godine životnog iskustva. Ali ti imaš odličan instinkt. Bavljenje mačevanjem je u tebi razvilo neko šesto čulo.“

Koecuove pohvale uopće nisu smetale Musashiju. To su bile samo riječi jednog starijeg čovjeka o jednom mladiću koji je tek ulazio u život.

             Uskoro se sluga vrati s još divljeg povrća i Mjoshu pripremi kašu i rasporedi je u male posude koje je također napravio njezin sin.

Jela koja su se jela prilikom čajne ceremonije, taj čaj, kolačići i kaša , bili su prelagani i blagog okusa za Musashija. On je navikao na puno jaču hranu, ali odluči pokušati shvatiti ono što Koecu voli. Shvatio je da od tog čovjeka i njegove majke može puno naučiti.

                Kad je jelo bilo pri kraju on se sjeti da je predugo proveo na otvorenom.

„Bilo mi je stvarno vrlo ugodno, ali prijatelji moga protivnika mogli bi naići i onda bi vi ni krivi ni dužni upali u veliku nepriliku. Ne bih htio da zbog mene na bilo koji način nastradate. Nadam se da ću imati priliku da vas ponovno vidim.

Već je bio dobrano odmakao, stade, okrene se i baci još jedan pogled na svoje nove prijatelje.  Njihov svijet bio je sasvim drugačiji od njegovog. Njegov dugi, usku put nikada ga neće odvesti u sfere mirnih zadovoljstava kao što su bile one u kojima je živio Koecu. Odlazio je od Koecua i njegove majke, ali je u mislima još stajao na rubu polja i duboko im se klanjao.

Leave a Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

en_USEN