Nevjerojatna povijest čaja
Putovanje u daleku prošlost
Čaj je kao biljka, “lijek”, napitak, jedinstven. Postoje arheološki dokazi o prvom ispijanju čaja koji, prema Ilustriranoj enciklopediji pračovjeka iz 1978. g. (Illustrated Encyclopedia of Prahistoric Man-1978., editor K. Jelinek) datiraju iz ranog Paleolitika, 500.000 godina unazad. Još je Homo erectus na području sadašnje Kine znao da se listići biljke Camelia sinensis trebaju preliti vrućom vodom kako bi se dobio okrepljujući napitak.
Općepoznata činjenica da je pradomovina čajevca Kina, potkrepljuje ovu teoriju, iako znanstvenici dvoje o tome da je homo erectus termički obrađivao hranu, unatoč tome što je bio prvi pračovjek koji je upoznao vatru i njezinu važnost u svakodnevnom životu. No možda je ipak počeo s kuhanjem čaja…ili je možda samo žvakao listiće iz zdravstvenih razloga. Povod za razmišljanje mogu nam biti neka arheološka otkrića pa i spisi iz stare Kine i Tibeta koja ukazuju na postojanje mitskog potonulog kontinenta prije više od 200.000 godina, Lemuriu. Velik dio tog kontinenta zauzimao je i prostor današnje Kine. Stari spisi ukazuju na visok stupanj civilizacije stanovnika tog pradavnog kontinenta, pa postoji velika vjerojatnost da su nastavili koristiti Cameliu sinensis dobro poznavajući dobrobiti ove moćne biljke.
3000 godina prije piramida
Godine 1978. arheolozi su posve neočekivano pronašli relikvije čaja na planinu Tianluo, za koje je procijenjeno da su stare 7000 godina. 26 godina kasnije objavljeno je još jedno obećavajuće otkriće: u istim planinama arheolozi su pronašli stare korijene biljke Camellia Sinenses i razbijenu keramiku. Nakon daljnjeg istraživanja, arheolozi su objavili da su ti korijeni stari oko 6 000 godina. Sve upućuje na to da je uzgoj čaja započeo 3000 ili 4000 godina prije nego što je sagrađena prva piramida.
Radnje dvije najpoznatije legende o čaju odvijaju se puno kasnije.
Prva legenda je o čuvenom kineskom caru za kojeg se tvrdi da je ljudima donio znanje o biljkama i medicini. Car je iskušao na tisuće biljaka kako bi spoznao njihove mogućnosti da pomognu ili naude čovjeku (kako li je preživio one koje mogu nauditi čovjeku?) Neki čak tvrde da mu je u pojedinim trenutcima koža postajala prozirna kako bi uvidio djelovanje pojedine biljke (legenda ne navodi kakve trave je koristio dotični i svi oni koji su vidjeli njegovu “prozirnu kožu“). Druga legenda je o budističkom svećeniku Bodhidarmi.
Car Shen Nung
Legenda o caru, datira oko 2700 godina prije Krista. Kineski car Shen Nung, pravi znalac za svakakvu zelenjavu, puno je putovao kako bi istraživao i podijelio svoje znanje sa sunarodnjacima. Na jednom svom putovanju sjeo je ispod jednog drveta da se odmori i okrijepi. Bio je žedan pa je zakuhao vodu kako bi ju dezinficirao i kasnije popio. Zapuhao je vjetar i u vruću vodu su mu, gle čuda, upali listići s drveta ispod kojeg je sjedio. Voda je promijenila boju. Nesmiljenom hrabrošću i radoznalošću pravog istraživača, car je probao vodu i ostao osupnut valom energije i mirom koji ga je prožeo. Ova legenda također ima više varijacija od kojih je naprijed spomenuta najpoznatija.
Shennung travar
Jedna od manje poznatih verzija spominje Shennonga travara koji je kako bi pomogao svom plemenu samostalno istraživao razne trave, kako bi naučio koje su dobre za zdravlje, a koje otrovne. I u ovoj legendi također se govori kako je Shennong mogao vidjeti kroz kožu svoje organe i njihovo funkcioniranje. Jednog je dana probao čak 72 otrovne trave, što je i za njega bilo previše. Srušio se na zemlju i dok je padao, zgrabio je granu obližnjeg grma i lišće s nje. Po navici stavio je lišće u usta, počeo žvakati i odmah se oporavio. Fasciniran tim čudom biljci je dao ime „cha“-ispitati, provjeriti. Od tada je dana Shennong često koristio cha kao protuotrov, a ljudi su poznavali cha po njemu, ali s drugačijim ideogramom, koji na kineskom znači čaj.
Bodhidh arma i čudesni napitak
Druga pak legenda, legenda o Bodhidarmi, ima dvije verzije i još poneku varijaciju. Jedna verzija govori kako je budistički svećenik Bodhidarma, koji se zavjetovao na neprekidnu meditaciju od, ni manje ni više, nego devet godina, što je podrazumijevalo potpunu budnost sve vrijeme meditacije, nakon pet godina neprekidne meditacije umalo zaspao. Kako mu se to ne bi ponovilo, ubrao je list s obližnjeg žbuna i počeo ga žvakati. Nakon kratkog vremena osjetio se okrijepljen i nastavio meditirati. Svaki puta kada je osjetio da bi mogao zaspati ponovno je ubrao i žvakao lišće s istog žbuna i tako uspio ispuniti zavjet. Kasnije je poticao ostale svećenike da čine isto pri svojim meditacijama. Legenda ne govori kako su i kada shvatili da se od listića može skuhati čaj. Osim otkrića čudesne biljke, dao im je i bonus, naučio ih je kako se odbraniti od mnogih bandi koje su u to vrijeme harale onim područjima; radi se o čuvenom Shaolin kung-fu.
Druga verzija govori kako je Bodhidarma tijekom meditacije zaspao, te u naletu bijesa odrezao vlastite vjeđe kako se to ne bi ponovilo. Na mjestu gdje je bacio vjeđe izrastao je žbun Camelie sinensis. Niti ova legenda ne govori kako su kasnije shvatili da listići te iste biljke daju okrepljujući napitak. Druga verzija legende o Bodhidharmi prikladnija je za japanski način razmišljanja i njihov stav prema gotovo svemu što rade; ozbiljnost-odgovornost-disciplina. No, koju god verziju uzeli u obzir , legendu o Bodhidarmi, očito, valja shvatiti simbolički, jer potonji je širio budistički nauk negdje u 5.-6. st., a zapisi o ispijanju čaja datiraju daleko prije toga. Budistički svećenici negdje oko 729. godine donose čaj u Japan.
Lu Yu i “Klasik čaja”
Negdje oko 780. godine nastaje prva knjiga o čaju Ch’a Ching. Neki ga nazivaju Čajni Zakonik, drugi Čajni Pravilnik, englezi su ga nazvali “Klasik Čaja”, a zapravo je više od knjige. To je ujedno priručnik i enciklopedija u kojoj je opisano sve o čaju: porijeklo čaja, uzgoj, obrada, priprema, pribor za pripremu i puno puno više. Znalački pripremiti čaj i uživati u njemu, postaje prava umjetnost. Autor Ch’a Chinga je Lu Yu, siroče odgojeno od strane jednog budističnog redovnika. Lu Yu, tada mladi buntovnik nije imao previše interesa za budistički nauk, pa je radije putovao i nastupao s jednom zabavljačkom grupom. Nastupe te grupe redovno je pratio jedan državni službenik kome nije promaknuo britak um Lu Yu-a te mu je omogućio da se uz svoje nastupe školuje i proučava stare spise. No, oko 760. g. oružana pobuna prisilila je Lu Yua da napusti područje u kojem su nastupali pa ga je put naneo u jedno selo s obiljem polja čaja i čajana. Kao mnoge mladiće i on je bio privučen u čajane gdje su se okupljali i mladi i stari i ondje uz šalicu finog čaja raspravljali o umjetnosti i glazbi. U najboljim čajanama posluživao se čaj vrhunske kvalitete a zrak je odisao najfinijim mirisima mirisnih štapića i raznoga mirisnog cvijeća. Tu se čovjek mogao opustiti i uživati uz okuse najkvalitetnijih čajeva. Nakon nekog vremena Lu Yu je postao fasciniran i opčinjen čajem, sprijateljio se s vlasnikom jedne čajane i vrlo brzo počeo raditi za njega i voditi čajanu. Tako opčinjen čajem učio je sve što je mogao o čaju. Čaj je postao središte njegovog života i svo svoje vrijeme posvetio je proučavanju te čudesne biljke. U jednom trenutku odlučio se povuči u samoću kako bi detaljno proučio i zapisao sve što je naučio. Rezultat je Ch’a Ching, objavljen 780. godine. Ne treba niti spominjati kako su ga zbog toga obožavali svi farmeri tog područja koji su bili zainteresirani za uzgoj i preradu čaja, jer do tada se znanje o čaju prenosilo samo usmeno, s generacije na generaciju od susjeda do susjeda. Sada su konačno imali jasan i detaljan priručnik, ne samo za uzgoj i pripremu već i puno više. Jedan od zanimljivih dijelova knjige je i onaj u kojem Lu Yu piše o vodi za pripremu čaja, od njezine kvalitete do opisa stadija vrenja vode.
Svjetska epidemija čaja
Dalje kroz stoljeća, čaj se spominje u mnogim zapisima, razrađuju se razni načini i rituali vezani uz čaj, a nastaju i knjige o čaju (Ch’a Ching; japanski majstor čaja Sen Rikyu i njegova pravila čajne ceremonije …). Glas o čaju prvi puta dopire do Europe preko Marka Pola, u 13. stoljeću, kroz njegove čuvene putopise o Kini (prema novijim istraživanjima, neki arheolozi i povjesničari vjeruju da Marco nikada nije bio u Kini, već je o Kini pisao prema informacijama iz „druge“ ruke, odnosno pričama koje je čuo na svojim putovanjima; glavni razlog sumnje o njegovom posjetu Kini je što u svojim spisima uopće ne spominje čaj kao i neke druge kineske običaje i otkrića koja se pripisuju Kinezima). Sredinom 16. st. G. B. Ramusio piše o čaju koji je vidio u Perziji, a nekoliko godina kasnije Vasilij Starkov donio je prvi čaj na ruski dvor. Širenje čaja na Zapad i razvoj trgovine čajem odvija se za vrijeme dinastije Ching (Mandžu 1644. – 1911. g.).
Početkom 17. stoljeća Nizozemci počinju uvoziti čaj u Europu, a do kraja stoljeća čaj je već predstavljen diljem Europe.
Englezi su ga objeručke prihvatili i postao je nacionalno piće; Ana Ducke prva je započela s običajem poslijepodnevnog ispijanja čaja sa sendvičima iz vrlo praktičnih razloga. Englesko plemstvo je, u to vrijeme, imalo običaj obilno doručkovati, nešto slabije ručati i do večere ništa nisu jeli. Ani je bilo predugo čekati večeru (razumijem ženu u potpunosti), pa je prazninu odlučila popuniti čajem i sendvičima; običaj se ustalio pa je englesko poslijepodnevno čajevanje postalo nacionalni običaj.
Nijemci su nakratko podlegli euforiji čaja, ali samo na kratko. Brzo su se vratili svom nacionalnom piću, pivu.
Francuzi nisu uopće bili zainteresirani za čaj i ostali su vjerni vinu i kavi.
Portugalci i Španjolci su slijedili primjer Francuza.
Rusija tijekom 17. stoljeća trguje s Kinom, ali imaju i svoje plantaže pa čaj ostaje u njihovoj tradiciji. Kako bi uvijek imali spremnu vruću vodu izumili su samovar-veliki „lonac/čajnik“ u kojem održavaju vodu vrućom; kapacitet mu je oko 40 šalica; čaj rade u omjeru čaj:vruća voda = 1:3 što je recept za prilično jak čaj (u Rusiji se pije većinom crni čaj) pa ga piju s dodatkom limuna ili džema za poboljšanje okusa, a često ga piju i sa kockicom šećera u zubima.
Amerika je slijedila primjer svoje kolonijalističke vlasti pa je ispijanje čaja je postalo uobičajeno, sve do čuvene Bostonske čajanke 1773. nakon čega čaj postaje uveliko omraženi napitak, worst of plagues, detested tea.
1823. godine u indijskoj pokrajini Assam, engleski namjesnik pokrajine, kušao je vrući napitak koji je dobio od lokalnog stanovništva. Napitak je bio od suhih listića. Namjesnik je tražio da mu pokažu biljku i iznenadio se što raste divlje; poslao je uzorak u Botanical Gardens u Calcuti gdje su je klasificirali kao istu onu koju su uvozili iz Kine-Camelia, samo druga vrsta pa su je klasificirali kao podvrstu-Assamica; 9 godina nitko nije pridavao značaj ovom otkriću engleskog načelnika, a onda je 1832. g. engleski poručnik pješaštva Assama otkrio da ista biljka raste oko njegove barake pa je i on poslao uzorke u Botanical Gardens u Calcuti; East India Company prepoznala je priliku (do tada su uvozili čaj iz Kine) te poslala svoga čovjeka u Kinu da nabavi sjeme i dovede stručnjake, što je bio pravi pothvat, jer je Kina ljubomorno čuvala tajnu uzgoja i prerade čaja. Englez je zapravo cijelo vrijeme nosio glavu u torbi, ali mission impossible na kraju je uspjela; sjeme je posađeno, osim u Assamu i u drugim područjima Indije: Cejlonu, Javi i Sumatri, čak i u Rusiji gdje je uspostavljen uzgoj u Gruziji (danas pijemo poznati gruzijski čaj).
Konačno, do 1900. g. Kina je izgubila primat u trgovini čajem.
Početkom 20. st. izumljen je ledeni čaj i čaj u vrećici koji se u današnje vrijeme najviše konzumira (poznate tvrtke koje se bave prodajom čaja, većim dijelom na tržištu nude oko ¾ čaja u filter vrećicama od svoje ukupne proizvodnje). Vrećica je nastala kao potreba za slanjem velikog broja manjih uzoraka na brojne adrese potencijalnih kupaca, a ne zbog jednostavnijeg posluživanja čaja, kao što bi mogli pomisliti. Prve takve vrećice bile su od svile, a do praktičnog otkrića došao je Američki trgovac čajem Thomas Sullivan (poslovično poznata inventivnost i praktičnost Amerikanaca). Kupci su odmah shvatili praktičnost čaja u vrećicama i dalje tražili od Sullivana da im čaj dostavlja u istom pakiranju. Da li je Sullivan bio prvi koji je izmislio, otkrio, ovakav način pakiranja i pripreme čaja, dvojbeno je, jer na Tajvanu postoji drevni način spremanja čajnih listića u ovoje kriški naranče. No sigurno je prvi koji je patentirao i dobro kapitalizirao takav način pakiranja čaja koji je u današnje vrijeme najčešće u primjeni.
Dug put je čaj prošao od vremena homoerectusa, koji je (možda) uživao u čaju iz praktički improviziranog pribora, u zaklonu svojih primitivnih nastambi i skloništa, do komfora naših domova u kojima danas uživamo u tom čudesnom napitku, kroz rituale koje smo prilagodili sebi i svom načinu života. Koristimo sofisticirani, majstorski izrađen i umjetnički ukrašen pribor, usavršavan kroz dugi niz godina.
Poslovica kaže: „100 ljudi 100 ćudi“. Ja bih dodao: stotine vrsta čajeva, stotine načina da se svaka vrsta obradi, stotine načina da se svaki čaj pripremi uz stotine načina da se uživa u njemu. Ili možemo citirati jednog kineskog cara: Čaj toliko varira u svojoj pojavnosti baš kao i lica ljudi.
Čaj je zaista čarobna biljka, zaustavlja vrijeme, i omogućuje nam da, kroz ritual njegovog pripremanja, uživanje u aromi i okusu koji nam mogu donijeti mir i opuštanje, proniknemo u sebe.
Ovaj blog nastavlja zajedničko putovanje čaja i čovjeka.
HR 
EN