Čaj

Sve što ste željeli znati, a niste se usudili pitati o ovoj čudesnoj biljci

Čaj se kroz svoju dugu povijest koristio kao lijek, pomoć pri meditaciji, platežno sredstvo, sredstvo za kontrolu pobunjenika pa čak i kao mito. Priča o čaju je priča o čovječanstvu, ljudima i onome najboljem i najgorem u njima.

Znate li što je čaj?

Jeste li se ikada zapitali, što je zapravo čaj?

Povijest čaja seže daleko u vrijeme ranog Paleolitika, prije 500.000 godina. Čaj je zimzelena biljka, zelenog lišća s bijelim aromatičnim cvijetom, zlatno žutih prašnika, botaničkog naziva Camelia sinensis. Od njenih listića se radi čaj. Beru se samo birani listići odnosno pupoljci s listićima. Dalje se listići prerađuju na razne načine kako bi se od njih dobio bijeli, žuti, zeleni, crni ili oolong čaj. O varijacijama čaja nešto kasnije. Poznati su i drugi nazivi: Thea viridis, Camelia thea, Thea sinensis … da nabrojimo samo neke. Camelia sinensis može narasti do visine stabla od nekoliko metara ili se može kultivirati kao žbun visine oko 1 m radi lakšeg branja listića. Na području Kine mogu se naći stabla stara i  nekoliko stotina godina. Jedno od najstariji, navodno, ima 1700 godina. Postoje dvije podvrste: sinensis i assamica. Sinensis raste na području Kine gdje joj je i pradomovina dok se assamica može naći prije svega u indijskoj pokrajini Assam, (otud joj i ime), ali i u: Tajlandu, Burmi, Laosu, Kambođi, Vijetnamu i južnoj Kini.

Čaj kao hrana

Da i to se može.

Postoje zapisi da je čaj (listići camelie sinensis) prije nego je postao napitak služio kao hrana:

Burma-ukiseljeni listići kao salata

Siam-listići na pari jeli su se uz sušenu ribu, svinjsku mast, češnjak, sol i ulje

Kashmir-listići čaja jeli su se uz anis, sol i radič

Tibet- listići su se posluživali zajedno s ječmom, maslacem od kozjeg mlijeka i solju

Mnogi ljubitelji čaja i danas koriste čaj kao hranu. Listiće koji su već namakani nekoliko puta i od njih se više ne može dobiti ukusan napitak, mogu se iskoristiti kao salata s octom, malo ulja i češnjaka. Na isti način mogu se koristiti i svježi listići. Naravno, svježi listići imaju jači okus. Neki listiće lagano poprže kao dodatak raznim namirnicama. Često se koristi uz shoyu ili tamari umak. Ne smijemo zaboraviti niti na čaj u prahu: matcha, od kojeg se mogu raditi vrlo ukusne slastice. Mogućnosti su bezbrojne.

Čaj koji nije čaj

Što ako listovi nisu camellia sinensis?

                Ostali biljni pripravci koji se pripremaju prelijevanjem vruće vode preko ostalih sušenih listića, cvjetova, korijenja ili čak kore, zapravo su infuze, ili po narodski: uvarci. Zašto onda naš narod uvarke-infuze naziva čajem? Za pretpostaviti je da je netko, nekada davno polupao lončiće. Vidio je namakanje listića i čuo da se to zove čaj. Slijedeći puta je vidio istu radnju, samo nije znao da su ovaj puta drugi listići u pitanju (listići druge biljke: menta, kopriva), sjetio se riječi koju je čuo i pomislio: gle, čaj! Ime se primilo i prenosilo dalje naraštajima.

Zašto ga zovemo „čaj“?

Naziv čaj ustalio se od kineskog naziva Ch’a  što je u davna vremena bio naziv za jako gorki čaj, odnosno, kao što je u drevnom kineskom spisu Pen Sao (2500. godine pr.n.e.-vladavina tzv. Žutog cara) spomenuto: „Gorki list nazivaju ch’a, hsuan i yu…“, što je ujedno i potvrda da su se listići čaja u samim početcima koristili vrlo malo prerađeni, kao napitak koji je bio prilično gorak, a tek kasnije se usavršavala metoda prerade (sušenje, obrada na pari, prženje, rolanje …) kako bi napitak postao ukusniji i pitkiji, pravi užitak za okusne pupoljke. Ch’a na kantonskom znači čaj, slovo „i“ dodano na kraju u originalu znači: čajni listići.  No ovo pravilo ne vrijedi svugdje. Opće poznato je da zapadnoeuropski svijet ne koristi riječ Ch’a ili Chai u svakodnevnom govoru. Englezi spominju tea, Francuzi thé, a Nijemci Tee, što je drugi po učestalosti naziv za čaj. Jedna od teorija govori da naziv dolazi od prvog čaja koji je u Europu uvezla nizozemska Dutch East Company početkom 17. stoljeća. Radi se o čaju s jednog malog japanskog otoka gdje ga je lokalni živalj nazivao tei – listić, što je pomalo zbunjujuće jer u Japanu koriste cha kada govore o čaju (chado-put čaja).  U Nizozemskoj je ostao uvriježen: „thee“. Osim teorije s nizozemskom trgovačkom kompanijom ne smijemo smetnuti s uma da se u nekim dijelovima Kine riječ „čaj“ izgovara: „Tey“, „Ti“ pa čak i „La“ (koji se nigdje nije „primo“).